kipté
Étymologie
- Dérivé de kipe (« rire »).
Verbe
| Personne | Présent | Passé | Futur |
|---|---|---|---|
| 1re du sing. | kipté | kipteyé | kipteté |
| 2e du sing. | kiptel | kipteyel | kiptetel |
| 3e du sing. | kipter | kipteyer | kipteter |
| 1re du plur. | kiptet | kipteyet | kiptetet |
| 2e du plur. | kiptec | kipteyec | kiptetec |
| 3e du plur. | kipted | kipteyed | kipteted |
| 4e du plur. | kiptev | kipteyev | kiptetev |
| voir Conjugaison en kotava | |||
kipté \kipˈtɛ\ ou \kipˈte\ intransitif
Dérivés
Prononciation
- France : écouter « kipté [kipˈtɛ] »
Références
- « kipté », dans Kotapedia